Zagledana u neobične oblike na povšini tek pripremljene kafe, osjećajući kako joj miris kofeina razbuđuje um, prisjećala se pređašnjih trenutaka. Pomislila je na onu suz koja joj se skotrljala niz obraz, dok ga je slušala kako joj čita. Zatvorila je oči u dubokoj zahvalnosti, pokušavajući se prisjetiti svake riječi teksta koji je čula:
Život je jedan nedosanjani san, i u tome se krije njegova ljepota
"Život je crtanje u kome ne možete da upotrijebite gumicu za brisanje“, jednom je neko rekao. Svi mi živimo, razlika je u onome- kako. Jedini zajednički i nepogrešivo identični poklon koji smo dobili jeste on- ŽIVOT. Čist, proziran netaknut... Poput nekog pustog, neistraženog ostrva koje čeka da ga otkriju, nastane, ispune žamorom, ljubavlju i srećom.
Pružen nam je na dar, a na nama je da ga krojimo. Ne, neću se prepustiti onome što nazivaju sudbina. Da vjerujem da smo samo marionete u rukama nekog dokonog umjetnika koji nas je izradio po svom nahođenju, i to što različitije, ne bi li cijela drama bila šarenija, dinamičnija, zanimljivija. Hoću da gradim svoje kule, da ostvarujem svoje snove. A opet, iako se život sastoji u ispunjavanju nekih davno zamišljenih želja, ne želim da se ostvare baš sve. U čemu će onda biti njegova svrha? Hoće li se onda moj život završiti? Ja to ne želim! Neću! Hoću da živim dugo, da osjetim svaku njegovu čar! Uzbuđenje, ljubav, tugu i poraz. Hoću da naučim da ispravljam greške. Hoću da se borim i stvaram. Ne treba mi svijet pod nogama, snovi na tacni... ali su mi potrebna ona mala stradanja i veliki uspjesi, koji su još slađi nakon bure.
Zar tražim mnogo? Previše mi je to što bih samo dobro zdravlje za sebe i svoje najbliže? Onu trunku sreće na kojoj ću da podignem svoj svijet? A kada me jednog dana iznenadi put bez povratka, ja se okrenem i imam šta da vidim. Zadovoljan i uz osmijeh, mahnuću svom životu i otići.
Neću dozvoliti da me sustigne ona Andrićeva: „Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali, a nije trebalo. Trebalo je živjeti.“ Živjeću ga. Boriti se. Voljeti ga. Ne mora biti savršen, samo neka je dostojan i pošten.
Mnogi veliki umovi govorili su o ovoj dogmatskoj temi. Iz jedne takve glave izašlo je i da radi maštanja treba živjeti. Slažem se sa tim.
Traži i naći ćeš, vjeruje i doći će- jedino je mudorst koju je mogla da pomisli nakon ovog iskustva Gospođica. "Hvala", izustila je tiho, "Hvala Mu. Hvala Mi."
