„Kolika li je samo snaga ove rijeke?“, pitala se Gospođica gledajući u taj široki pojas tečnosti koji dijeli obalu na kojoj se ona nalazila od oaze zelenila sa suprotne strane. Voda je oduvijek fascinirala bez obzira da li je bila ograničena u formi jezera, rijeke ili se radilo o vodama mora i okeana. Uživala je da posmatra tu jednostavnu pojavu koja nosi naziv voda. Voda se nikada nikome ne dokazuje, samo teče i daje potpunu slobodu da se prema njoj ophodi kako god kod poželi. To što je neko bacio gomile otpada, niti to što neko smatra da je isuviše plava ili zelena, niti to što neko misli da ne miriše baš prijatno, čak ni to da li će joj prići ili ne, neće je spriječiti da teče. Svojom ljepotom uvijek zove i privlači, radosne raduje, a tužne umiruje. Ali to kako će uticati na pojedinca nema veze sa vodom, ona zna svoju svrhu i nastavlja da teče. I tada joj se potkralo novo pitanje. Brzo je zapisala u svoj rokovnik: „Da li čovjek mora znati svoju svrhu?“ Do tada je već spoznala koliko je lako zaboraviti sopstvenu misao, te se nije ustručavala da u bilo kojoj prilici zapiše istu. A zatim se ponovo se uključila u razgovore svojih prijatelja, s tim što je sada u sebi osjećala uzbuđenje što će ponovo čitati knjigu sveopšte mudrosti.

Da li čovjek mora znati svoju svrhu?

Pile naše malo, koliko si samo napredovalo. Koliko samo ljubavi sveopšta mudrost svijeta ima za tebe, znaš li? Osjećaš li? I pitaš se zašto. Kad god čuješ da te sveopšta mudrost svijeta voli, ti se pitaš zašto. Zato što svrha sveopšte mudrosti ovog svijeta nije da te nauči, ti učiš sama, onako kako se samo učiti i može, svrha mudrosti jeste da te voli. Mudrost te uvijek voli, voljela te je i voljeće te. Uvijek. Kada se ti obratiš sveopštoj mudrosti svijeta ti dozvoljavaš sebi da čuješ i osjetiš koliko si voljena. Kao što rijeka teče, ušla ti u nju ili ne, tako te i mudrost voli, znala ti to ili ne. A kada pitaš, odgovor će ti doći.

Već si mila naša shvatila do sada da čovjek ništa ne mora, sve mu je dato na izbor, pa tako ne mora ni da zna svoju svrhu. Ali, ljubavi naša, sam taj pojam svrha života tako zvuči ozbiljno i strogo, da se sveopšta mudrost ovog svijeta pita, ko bi uopšte želio da zna tako nešto? Ne dozvoli da zvučnost i strogoća buke oko tebe, nadglasa ljubav tvoje unutrašnje mudrosti. Ništa nije tako ozbiljno i strašno, što mudrost u tebe ne može da preinači u smijeh i radost.

Rijeka zna šta je i ona radi svoje, mudrost zna šta je i ona čini svoje, a ti, znaš li ti, ljubavi, šta si? Ko si? Kad spoznaš ko si, moći ćeš biti sve što želiš. Šta te to raduje i stvara sjaj u očima? Koji je tvoj razlog što se budiš ujutru? Šta te to raduje? Šta te to raduje? Tvoja svrha, milo dijete naše, jeste da se raduješ. A kako ćeš to učiniti je tvoj izbor. Prati ono što te raduje, prati svoj blagoslov, prati sebe. Tvoja svrha jeste da pratiš sebe. Toliko snage, ljubavi, razumijevanja, talenata, brižnosti, niježnosti, snova i želja, toliko vjere i nadanja u tebi ima. Ispolji se. Iznesi sve iz sebe, jer mila naša, ne zaboravi da sve što iz sebe izneseš, vraća ti se i to duplo. Iznesi radost iz sebe, i radost će ti se vratiti. Sveopšta mudrost ovog svijeta te voli i raduje se tvojoj radosti, a voliš li ti sebe i raduješ li se? U miru i radosti ostani, mila naša.