Danima je bila ozbiljna, čak je i par puta uhvatila svoj izraz pun ozbiljnosti u izlogu lokala ili kao odsjaj prozora na automobilu, pored kojeg je prolazila. Svaki puta bi pomislila kako strašno izgleda. Izopačeno. Međutim čim bi srela poznato lice, ili bi joj se neko obratio instinktivno se ponovo nasmijala. Sve češće i češće je počela primjećivati taj, kako joj se činilo, kontrast nje same. Čim bi ostala sama uozbiljla se. Šta joj se dešava? Kakav je to izraz lica na njoj ovih dana? Pomislila je na knjigu sveopšte mudrosti, možda tamo ima bar neki vic koji će je nasmijati kad sama sebe nije mogla.

Ozbiljno se pitam zašto sam tako ozbiljna?

Lijepo dijete naše, ima jedan vic na koji se sveopšta mudrost uvijek nasmije. Ovako glasi. Bio jednom jedan ozbiljan čovjek koji je studiozno živio po pravilima napisanim od strane ljudi, zadovoljavajući standarde drugih pojedinaca i okoline. Svaki puta kada mudrost vidi kako neko pokušava postati nešto što misli da treba ili mora, a ne ono što istinski želi njegova duša, sveopšta mudrost se baš slatko nasmije. 

Mudrost vidi kako zgrčeni prave planove za bolju budućnost i kako sa stavom ulaze u probleme koje treba riješiti. Vidi mudrost upornost i istrajnost da guraju Sizifovu kamenu gromadu uz brdo u nadi da će ovaj puta ostati. I ponekad i uspiju, i gromada ostane tu na vrhu brda, a onda kreće sledeće brdo. Opet guraj i vuci, i tako dok ne ponestane snage i inata, ili dok zdravlje još služi. Nema većeg vica za mudrost nego vidjeti čovjeka koji je izgubio zdravlje da bi živjeo.

Mila naša, nemoj da si obeshrabrena što si ozbiljna. To samo znači da tada misliš nešto u šta nisi sigurna. Misliš o nečemu što ti ne prija. Kada ideš da se vidiš sa momkom kojeg obožavaš, ili sa drugaricom koju jako voliš i dok misliš na njih, da li si ozbiljna? Dok misliš o stvarima koje ti prijaju smješkaš se. A zašto se nasmiješ kad sretneš nekog poznatog? Taj neko ti skrene misli. Usmjeriš svoju pažnju na tog koga si srela, a ne na ono što te muči u mislima.

Jasno nam je mila naša da misliš da neke stvari zahtjevaju ozbiljnost. Mudrosot u tebi ti to govori, i to osjećaš kao istinu, onda to jeste tako. Međutim, mila naša ozbiljnost o kojoj se ti pitaš nastaje kad nemaš povjerenja u ishod. Kad te hvataju strahovi za budućnost. Kada se misliš da postoji samo jedan put ili samo jedno rješenje. Kada ne vidiš širu sliku. Kada radiš ono što ne želiš. I najčešće kad nemaš vjeru u sebe. Ako ti neko kaže da preskočiš baru, slatko ćeš se nasmijati i učiniti to, jer znaš da ti to možeš. A ako ti pak zatraže da učiniš ono što misliš da ne možeš, uozbiljićeš se. Promišljaćeš, razmišljaćeš, pripremaćeš se i onda ćeš ili shvatiti da to možeš i vesela pristupiti novom izazovu ili ćeš u grču gurati Sizifov kamen, ne želeći da odustaneš i svakom pomisli na taj zadatak imaćeš ozbiljan, izopačen, izgled na licu.

Ljubavi, nije mudrost tu da ti kaže kako ne treba da radiš ništa. Sveopšta mudrost te upućuje na mudrost u tebi. Neka ti život ne prođe kao vic. Nego kao tvoja lična kreacija. Spoznaj sebe. Saznaj ko si ti? Zavoli sebe. Sama, bez ikakvih očekivanja drugih ljudi, spoznaj šta želiš i onda kreni ka tome. Kreni da ostvaruješ svoju priču. Da živiš svoj san, a ne tuđi vic. I vidjećeš, smijaćeš se kao nikada do sada. Živjećeš nasmijana. Nasmijana i spokojna ostani, lijepa naša.