Toliko turbulentnih dana je iza nje, i svako novo jutro joj se čini kao novi početak sa novim pitanjima. Od prvog trenutka krenula je na ovaj, neistražen i nepoznat put, u cilju pronalaska nekog svog mira. Sklada sebe sa samom sobom. Ponovo se prisjetila koliko puta je poslušala druge ljude, za nju dobronamjerne ljude, koji su je savjetovali iz ljubavi, da učini po njihovom savjetu i uprkos tome nije bila zadovljna. Ishod joj nije pričinjavao sreću. Čak i kada se sve završilo na najbolji mogući način. Nije je doticalo. A trebalo je. Svoje sate, dane, mjesece trošila je stvarajući nešto i ne samo da nije uživala u stvaranju, nego se isuviše mučila, a sam ishod joj je bio teret koji nije mogla da podnese. I u najtežim trenucima, pomišljala je na sve njih- te dobronamjerne ljude koji su je uputili svojim savjetima u tu priču, ali ništa dobro nije mogla da pomisli o njima u tim trenucima. Slušajući druge ljude, dolazila bi u ćorsokak sama sa sobom. I zato je krenula put mudrosti, svoje unutrašnje mudrosti. I strašno je. Svaki dan joj se otvaraju nove želje. Kada je shvatila šta sve može da učini, da ograničenje ne postoji, jeza je uhvatila. Koliko je želja bila jaka, toliko je strah bio veliki. Šta učiniti da odagna strah, jer želja se rješiti ne može.

Kada nikog ne pitaš šta treba da radiš, mogućnosti su ogromne! Velike onoliko koliko je mašta razvijena, 

mislila je Gospođica u sebi. Ali taj strah. Šta učiniti sa strahom koji se javlja u njoj jedino knjiga sveopšte mudrosti može da joj odgovori.

Strah?

Dobro jutro Gospođice draga. Divan dan za buđenje. Divan dan da učiniš ono što ti želiš da učiniš. A onaj dio koji ne želiš, a misliš da moraš- ne moraš. A ako već činiš ono što misliš da moraš, a ne želiš, u tim trenucima misli na mudrost u sebi. Nemoj misliti na to što moraš činiti, nego na to kako to što činiš trenutno razvija mudrost u tebi. Tako ćeš sve bolje i bolje, sa više mudrosti, činiti ono što ti istinski budeš željela. I opet slušaj sebe mila naša. Nemoj svoja osjećanja da opravdavaš ili da se ljutiš na to što osjećaš. Samo slušaj. Kako ti srce kaže, to je ono što učiniti trebaš. To je najdublja mudrost koju ikada možeš spoznati. I sav put tvoj jeste da se ponovo prisjetiš slušati svoje srce. Ne kudi sebe što si zaboravila ili što ide mnogo sporije nego što ti želiš. Ne kudi sebe, jer kad kudiš sebe srce tvoje pati. Duša tvoja sve zna, sva mudrost je u njoj. Duša to šapne u tvoje srce i ti to čuješ onoliko jasno, koliko slušas.

Zato ti tako prija tišina i samoća. Što je tiše, bolje čuješ. Kad se sama spojiš sa svojim srcem i dušom, i u najvećoj gradskoj buci ćeš čuti sve što se budeš pitala. Čućeš svoja osjećanja koja ti govore sve. I tada ćeš im vjerovati.

To je ono što prouzrokuje strah u tebi- ne vjeruješ svojim osjećanjima. Ili još jednostavnije- ne vjeruješ. Želiš nešto, osjećaš se dobro kada pomisliš na to, ali onda ne povjeruješ da je to moguće i osjetiš strah. Pomisliš kako je želja isuviše velika za tebe. Previše teška ili šta god. Mila naša, nije želja ta koja je velika, nego je sumnja ta koja je velika. Tvoje uvjerenje da ti to ne zaslužuješ ili da nisi dovoljno dobra za to što želiš.

Imaš prava na sve želje ovoga svijeta. Sve što tvoja mašta može da zamisli, sposobna si da ostvariš. Tvoje nije da procjenjuješ veličinu želje, tvoje je da činiš sve da se rješiš sumnje. Tvoje je da ustoličiš svoju vjeru. Koliko ti je vjera jaka i stabilna, toliko ti je ostvarenje želje bliže. I to je način da odagnaš strah, mila naša- nađi način da ustoličiš svoju vjeru. Kada te napadne strah, ili mišljenje drugih ljudi, ili činjenice, ili realnost ili dobronamjerni savjeti, još ti je možda i najlakše da se povučeš u tišinu i da zidaš svoju vjeru. Jer mico naša draga, neće se želja ostvariti ni zbog savladavanja straha, niti zbog mišljenja drugih ljudi, niti zbog činjenica, niti zbog realnosti i dobronamjernih savjeta, tvoja želja će se ostvariti zbog tvoje vjere. Ti to znaš. Srce tvoje to zna. Duša ti to poručuje. Neka sve što kažeš, pomisliš, učiniš, dotakneš, bude oličenje tvoje vjere u ostvarenje. I strah je samo iskušenje tvoje vjere. Toliko dugo si mislila, činila, radila onako kako drugi kažu, i sada dok zidaš svoju vjeru, umoriš se s vremena na vrijeme. Umoriš se i pomisliš da to ne možeš. Ali znaj da je i umor oličenje nedovoljne vjere. I zato mila naša, kad god osjetiš strah, umor, bol, ljutnju, beznađe, pa čak i nostalgiju ili tugu bilo koje vrste- odmori se...naspavaj se. Te onda, učini ono što znaš da će ti učvrstiti vjeru još više, još dublje, još iskrenije.

Mila naša, toliko daleko si otišla na tom svom putu mudrosti, da sada shvataš da je tvoj život oličenje tvoje vjere. Sve što vjeruješ to živiš. Vjeruj ono što želiš da živiš. U miru i radosti ostani.