Čitajući knjigu sveopšte mudrosti Gospođica je sve češće hvatala sebe u nekim, kako bi ona to nazvala, filozofskim razmišljanima. Baš danas je imala goste koji su je, samo što su sjeli na trosjed nakon ulaska u stan, zamolili da uključi televizor. Ne bi joj to bilo ništo neobično da nisu svi zajedno narednih 10 minuta, bar tako se njoj činilo, tražili po stanu daljinski upravljač. Ne samo da nije mogla da se sjeti gdje ga je ostavila - ništa neobično, nego nije mogla da se sjeti ni kada je poslednji puta gledala televiziju uopšte. Sve vrijeme dok su razgovarali televizor je radio, iako je ono zbog čega su ga upalili brzo završeno.

Kako su povremeno išle reklame, koje su inače nešto malo glasnije od uobičajenog programa, onaj koji govori morao je da se nadvikuje sa televizorom. Rezulat je bio taj da je skoro dva sata u svom stanu slušala galamu svojih inače vrlo dragih prijatelja. 

U jednom trenutku se zapitala da li oni znanju da trenutno baš viču? Kada je smanjila ton, svi su pogledali u pravcu televizora i od tog trenutka, kada više nisu čuli zvukove koji dopiru kroz zvučnike TV uređaja, tako glasno, njeni prijatelji su počeli svakih par minuta da se okreću ka televizoru i da gledaju šta se trenutno dešava na ekranu. Primjetivši to, nije mogla da ih ne zapita da li možda žele da vide još neku emisiju? Čekaju li neki drugi program? Niko nije odgovorio potvrdno, a ona je osjetila njihovu blagu zbunjenost usled tog pitanja. Rastali su se u lijepom raspoloženju.

Gospođica je sjela na svoj krevet i gledala u tu kutiju koja nosi naziv televizor i ugasila je. Tišina. Samo ona i njene misli. Zar je to tako strašno, pitala se? Zar je teško imati razgovor bez nečega što ometa pažnju? Koliko li samo oni koji rade na televiziji cijene i žele našu pažnju kada se toliko trude na razne načine da je okupiraju.

Koliko li onda samo vrijedi pažnja svakog pojedinca? Znala je, ili bolje reći čula je, da nekoliko sekundi reklame na tv ima visoku novčanu vrijednost. Zašto bi se onda neko reklamirao ako nema višestruku korist od toga? Sve je to njoj bilo jasno, nije ona ta koja je izmislila propagandu niti marketing.

Ono što joj je kao strijela sijevnulo u glavu jeste pitanje: 

Šta li bi svaki pojedinac mogao da učini kada bi svu svoju pažnju usmjerio samo na ono što želi?

Ne na ono što mu okolina nameće, niti na ono što se smatra pravilnim ili potrebnim, nego samo na ono što želi. POlako su joj u misli nadolazile njene sopstvene želje. Šta bi bilo kada bi na vrata svoje sobe zalijepila sliku svoje želje i tako svaki dan, više puta u toku dana, posvetila svoju pažnju toj želji.  Ili čak da zalijepi svoju želju na televizor? Sama pomisao na to joj je izmamila osmijeh na lice. Osjećala se šašavo što uopšte misli na to. U tom trenutku je shvatila da se za dva sata druženja sa jako dragim ljudima nije ni jednom nasmijala.

To veče njeno filozofsko razmišljanje se završilo sa odlukom da će paziti na šta obraća pažnju, te da će pokušati što je više moguće da poklanja pažnju onome što želi, što smatra da je dobro i korisno za nju i ljude oko nje. "Vidjeću gdje će me to odvesti", konstatovala je sama sebi na glas. Vidjevši svoj odraz na ekranu televizora opet se sama sebi nasmijala. "Pričam sama sa sobom. Gotovo je. Potpuno sam luda", smijući se zaključila je i nastavila da se smješka dok je odlazila u pravcu kuhinje.