Ovoga jutra Gospođica se probudila sa osjećajem umora. Kao da nije ni spavala. "Pa šta sad", pomislila je, " Umorna sam , pa sam umorna, ali to me neće spriječiti da obavim šta treba. Čak šta više, moram to da obavim danas i to je to". Krenula je pod tuš sa osjećajem olakšanja. Saznanje da nešto mora da uradi, da nije do nje izbor da li će ili neće to uraditi, pružilo joj je olakšanje. Ona to mora i tačka. Topla voda joj je prijala. Tuširajući se spustila je pogled do svojih nožnih prstiju. "Kako su smiješni", mislila je " niko ne zna ni čemu služe". U tom trenutku se prisjetila jedne mlade dame koju je upoznala na plaži prije 4 godine. Ta, po mišljenju Gospođice, prelijepa mlada dama, plijenila je ljepotom i šarmom. Mnogi skriveni uzdasi su ostajali za njom dok se šetala od peškira do štanda sa sladoledom. Jednog dana obje su primjetile da čitaju istu knjigu i započele razgovor. Vrlo otvorena mlada dama, radoznala i vesela, pričala je Gospođici o svom detinjstvu i kako je kao mala pala sa konja. Nije bilo težih posledica, sem činjenice da sada nema jednu trećinu nožnog prsta. Gospođica je odmah pogledala u pravcu njenih stopala i gle, stvarno. Nikada pored te egzotične pojave kojoj je isijavala ta djevojka, ne bi spustila pogled na njen prst na nozi. Smiješno joj se činilo da jedan tako mali detalj, samo jedna trećina jednog od deset prstiju,pravi razor u duši te dame. Ostala joj je u sjećanju kao vrlo draga i prijatna osoba. 

Gledajući u svoje prste i dalje, pokušala je da razumije svoju sreću. Pokušala je da osjeti sreću samo zbog činjenice da imam svih deset prstiju na nogama u potpunosti. Onu vrstu sreće koju sluti da bi njena poznanica sa plaže osjetila kada bi joj ovog trenutka ponovo narasla ta jedna trećina tog prstića. Ne samo da je bila odlučna da pokuša da osjeti tu sreću, nego je odlučila da cijeli današnji dan ne misli ni o čemu drugom sem o tome da ima deset prstiju na nogama. A gdje to što ima deset prstiju na rukama! Pokušala je da shvati da ona hoda, vidi, čuje i sve drugo što mnogi ljudi ne mogu. 

Znala je to i ranije, međutim danas je odlučila da pusti sve brige, probleme, sva razmišljanja koja je tište, sve želje koje ime, sve strahove. Danas, samo danas, ovaj jedan dan će da misli koliko je srećna što ima mogućnosti da sa svojim tijelom uradi mnogo toga što drugi ne mogu. Samo danas. Svi ti problemi i ogorčenja neće nigdje pobjeći, sačekaće je i sutra. I sutra će im se vratiti, ali danas će samo da misli na to koliko je srećna što joj je upravo izrasla jedna trećina malog prsta na nozi koji nije imala. Kad bude gledala tv ili dešavanja na ulici, osjećaće da je upravo progledala. Da ona može da vidi! Kada ljudi počnu da joj kukaju i žale se na stvari oko njih, biće joj to dokaz da njen sluh besprekorno funkcioniše! Inače ne bi mogla da čuje te gluposti. Dok bude stajala u redu, misliće na to da ona može da stoji. Kada bude počela da sabira koliko joj treba novca da plati račune, pokušaće da se nasmije činjenici da ona zna matematiku. Bar toliko da može da sabira i oduzima. Ona ima mentalne sposobnosti pomoću kojih je naučila da sabira i oduzima. Samo toliko za sada. 

Neka joj danas bude takav dan. Dan će se usmjeriti na sve blagoslove koje ima, a uzima ih zdravo za gotovo. Dan kada će sama sebi prestati da se podrazumjeva. Ipak je i ona čudo prirode, ništa manje nego ona preslatka djevojčica koju sreće svaki dan kako trči do vrtića. I ona je nekada bila ta djevojčica i jedva čekajući da ide u vrtić. 

"Neka", mislila je: "Neka bude tako. Danas ću samo misliti na svoje blagoslove, jer to oni jesu. Daj da bar znam da sam jedan dan svog života potrošila prisjećajući se koliko imam sreće samo zato što postojim. Šta god da se dogodi poslije, biće mi lakše da znam da sam jedan dan bila svjesna šta sve imam. Neka mi se, pored svih problema koje imam, to sve čini malo i smiješno. Bezveze. Neka mi se čini kako god. Danas ću da se prisjećam svih tih stvari koje ne samo da uzimam zdravo za gotovo, nego ih i smatram smiješnim. A da ih nemam... ne, ne, neću tako da mislim. Imam sve to, i danas ću dići hram u svojoj glavi svim svojim sposobnostima i čulima. Svakom svom pokretu i koraku."  Već je osjećala kako je jutrošnji umor zamjenjen ushićenjem.

Činilo joj se da čini pravu stvar.