Sanjala je Gospođica kako se budi u jednom mjestu. To mjesto je bilo sve što je ikada željela, i sada joj se pojavilo u snu. Spajalo je nespojivo, povezivalo različitosti u cijelinu. Na jednoj  strani dizalo je svoje planine pod oblake, i njima mamilo da poželi udahnuti vazduh sa viših nadmorskih visina. Sa druge strane, stihijski i istrajno vodeno plavetnilo se pružalo dalje on njenog pogleda, iznova je dozivajući da svoje tijelo unese u nezaustavni tok. Veličina tog mjesta pozivala je da se prisjeti koliko je mala, ali ljudi oko nje su je iznova podjsećali koliko im je značajna i važna. To mjesto je bilo primjer kako nije važno biti glavni, nego autentičan. Svaki centimetar kubni tog prostora pričao je drugačiju priču i rasplamsivao maštu posjetitelja. San se činio tako stvaran da je mogla osjetiti vazduh koji udiše dok posmatra svjetološću obasjane simbole izvajane i izklesane od strane vještih i vrijednih ruku. Mjesto koje poziva na upoznavanje umjetnosti i spoznavanje tajni vina.

Nije to bilo čarobno mjesto u kojem padaju zlatne kapi kiše, ali je činilo čarobnim um svakog ko mu se otvori i poželi da mu služi. Dozvoljavalo je da ga prisvajaš i da mu se diviš, čak i da ga ponosno držiš u srcu, a već prvom kišom bi te posjetilo da se ljubav iskazuje kad je bura, jer sunčani dani ne pitaju gdje su svanuli. I kako joj se u snu učinilo da samo ona voli to mjesto, sve oko nje joj ukaza da i to mjesto voli nju. I tu je svaki dan nova ona, a uvijek dobrodošla kao stari prijatelj. Kako je baš taj san, sve što je oduvijek spajala u svojoj glavi, došao ka njoj, nije joj bilo jasno. Da li je moguće da je dobila ono što je tražila, a da nikada nije ni zatražila na glas.

Da li snovi znaju bolje od čovjeka, šta je za čovjeka?

Mico naša draga, sve što zatražiš u snu život ti pruža u javi. Pitanje je samo da li si spremna da prihvatiš? Dobrodošla mico draga. Dobrodošla u Novi Sad.